Tamna strana DJ scene – Pete Tong govorio o smrti Aviciia
Ovogodišnje 11. izdanje International Music Summita (IMS-a) na Ibizi obilježeno je ponešto melankoličnim strastvenijim tonom i pozivom na osvrt industrije na svoje članove, potaknuto nedavnim gubitkom Aviciija.
Ujutro prvoga dana trodnevnog samita, svoja razmišljanja, tuge, sjećanja, preporuke i nade u bolje nošenje s problemom podijelio je jedan od najistaknutijih aktivista i glasova elektroničke zajednice Pete Tong, osvrćući se na gubitak kolege i prijatelja DJ-a koji je poslao ledene srse kroz kožu globalne zajednice i izvukao često prešućivani problem mentalnog zdravlja u ovakvom načinu života na površinu. Prenosimo najznačajnije dijelove transkripta IMS-a niže točno onakvima kakve ih je gospodin Tong izgovorio jer vjerujemo da tako trebaju i biti preneseni:
Pete Tong
Prije mjesec dana, u petak 20. travnja, svijet je ostao osupnut viješću da je Tim Bergling/Avicii preminuo. Nekoliko dana kasnije njegova obitelj je izdala izjavu da si je sam oduzeo život. Kako je moglo doći do ovoga? Kako je Tim, jedan od najtalentiranijih i najuspješnijih umjetnika svoje generacije mogao doći od stvaranja glazbe u svojoj sobi 2008. do toga da si 2018.u hotelskoj sobi oduzme život? Vjerujem da možemo pronaći neke odgovore ako se osvrnemo na to kako je danas biti uspješan DJ/umjetnik/producent i neumoran live performer globalno.
Od početka Tim je već bio zaista poseban talent. Njegov urođen osjećaj za melodiju ukombiniran s darom za aranžman i produkciju odvajao ga je od ostalih, ali ono što je bilo jedinstveno u vezi njega 2008/09 jest da je bio tako mlad. Bio je prvi tinejdžer EDM ere koji je stvarao glazbu nadahnutu svojim vršnjacima i zatim im se u roku 12 mjeseci pridružio. Ovaj warp faktor brzine proboja, pogonjen adrenalinom i globalnom umreženosti socijalnih medija, osigurao je da Timova stopala nikada ne dodiruju tlo.
Do trena kada je njegova "Bromance" traka udarila, suvremenici u glazbenom mainstremu su mu bili glazbenici kao što su David Guetta, Tiesto, Swedish House Mafia, Armin Van Burren, Above & Beyond, Steve Aoki i Paul Van Dyk. Svi ovi umjetnici u igri su bili već 10 godina, odradili us svojih 10 000 sati, izbrusili su vještine i izgradili svoj modus operandi kako im je popularnost rasla i planeri su se punili. Oni su, dakako, bili mnogo spremniji za ono što će im se dogoditi u narednih 5 godina od Tima.
Tim nije imao nikakav trening, nije od nikoga učio. Nije nikada imao drugi posao. Neki od vas ovdje su vidjeli njegov dokumentarac True Stories. Bilo da je sve istina ili je editirano na određen način – put i rezultati su prilično uznemirujući, pogotovo sada kada više nije s nama. Za one koji ga nisu vidjeli… prvih nekoliko godina je prilično jasno. Putuješ svijetom luđačkim tempom. Uzmeš sav novac. Upiješ divljenje i popiješ sav besplatan šampanjac i sve ostalo što s njime ide. Nakon nekoliko godina tjeskoba se nakupi kako raspored i zahtjevi postaju sve intenzivniji. Pratnja raste i sada je ovdje veliki broj ljudi i tvrtki koje se oslanjaju na tvoj posao. Ljestvica se neprestano podiže. Sada se oslanjaš na alkohol, droge i pilule samo da bi mogao preživjeti dan. Umoran si, stalno si umoran i mučno ti je, no, ne smiješ prestati.
Posebno je zastrašujuće gledati koliko puta je tražio one oko sebe bi li mogao stati i otkazati show. Većinu puta su mu rekli da to nije moguće jer je ulog prevelik. U Timovom slučaju tijelo mu je krenulo otkazivati i nakon nekoliko medicinskih intervencija zdravlje mu je propalo do te mjere da je 2016. objavio svoje umirovljenje. Njegov posljednji show bio je ovdje na Ibizi u Ushuaii na kraju toga ljeta. Prošle godine je ponovo počeo izdavati glazbu i kada sam ga intervjuirao za Radio 1 činilo se da je na zaista dobrom mjestu. Pričao je sa stvarnom strasti o tome kako je stvaranje glazbe, a ne turneje, ono što mu je zaista važno.
Možda nikada nećemo saznati što se zaista dogodilo na kraju i što ga je dovelo toga da si sam oduzme život, s kojim demonima se još borio i koliko je tjeskoba odigrala svoju ulogu.
Obitelj ga je nazvala tragačem – "krhkom umjetničkom dušom koja je tržila pitanja – kada je prestao s turnejama želio je ravnotežu u životu, želio je biti sretan i raditi ono što najviše voli – stvarati glazbu. Nije mogao nastaviti dalje, želio je pronaći mir."
Timova priča je jedinstvena – to je savršena oluja na onaj način da će rijetko tko biti tako mlad i tako talentiran, stvarati upravo pravu glazbu, upravo u vrijeme kada će svjetski glazbeni pokret eksplodirati i da će se to točno poklopiti s vremenom kada društveni mediji mijenjaju sve metrike komunikacije i kada imaš direktni pristup fanovima. Nadam se da ovaj ishod više nikad nećemo vidjeti – ALI njegova smrt je vratila fokus čvrsto natrag na profesiju – život DJ-a.
Vi koji ste ili sudjelovali ili slijedili IMS online, znate da je tema mentalnog zdravlja na našoj agendi već mnogo godina. Umjetnici i DJ-i su se počeli otvarati i javno govoriti o problemima i osobnim iskustvima. 2016. Erick Morillo nam je dao vrlo iskren intervju o svom padu u zlouporabu droga, i gotovo smrti, kako bi se nosio sa strahom od neuspjeha i pada popularnosti. Prethodne 2017. pustili smo, od Pioneera financirani, DJ Sounds dokumentarni film "Why we DJ – Slaves To The Rhythm" kojim smo ponovo prikazali gdje mnoga poznata lica govore o životu "na cesti" – samoći, tjeskobi, depresiji, egu. Jedna od tema koja neprekidno izranja je da se DJ-i osjećaju glupo ili osjećaju sram kada bi se požalili.
Nekada sam povezivao da je biti DJ kao biti usamljeni glumac na stageu, u istoj predstavi, noć za noći, ali sam rekalibrirao ovo. Češće je kao da si dvorska luda na srednjovjekovnoj gozbi. Kao što je Moby (koji je sada trijezan 10 godina) rekao za posljednji Lefsetz podcast – čak i bez droga i alkohola, turneje su nezdrave. Ako si glazbenik na turneji odradiš gažu, sjedneš na bus i odlaziš. Čak i ako postoji određena doza degeneranih ponašanja to je ništa u usporedbi sa životom slavnog DJ-a s privatnim avionima/ Ibizom/Las Vegasom i kraljevskim apartmanima po hotelima. Odradiš show i vraćaš se u sobu gdje se party nastavlja, i to je sjajno do jedne mjere ali je jako korozivno i destruktivno.
Za mnoge realnost je vrlo drugačija – konstantan nedostatak sna, aerodromi, letovi, egzotična turistička iskustva koja su svedena na pogled s stražnjeg sjedala taksija. Većina DJ-a će kroz čitave karijere morati svirati po klubovima i festivalima kako bi zaradila za život.
Samo nekoliko odabranih može zarađivati dok spava samo kroz uspjeh njihove glazbe.
U underground svijetu izdržljivost je kralj (ili kraljica)!
Maratonski setovi do izlaska sunca i tada gotovo sigurno na after party… a želiš li stvarno zlatnu zvjezdicu za trud, još jedan nakon toga. Na Ibizi bi ovo mogao raditi dvadeset tjedana po sezoni. Nije ni čudno da glazbeni output DJa pati kada imaju ovakve rasporede. Potreban ti je trening specijalnih snaga i čelična volja da preživiš nekoliko sezona na Ibizi – i nakon Ibize tu je uvijek drugo ljeto, negdje drugdje na svijetu – i tako moraš krenuti sve iz početka. Ružna strana ovog ciklusa jasno je vidljiva u Lucianovom, od srca napisanom, postu na Facebooku prije nekoliko tjedana, koji govori o Aviciijevom odlasku i dijeli osobna zastrašujuća iskustva koja su ga dovela blizu smrti u lovljenju posla, kada su ga izvukli s aviona jer mu je srce gotovo stalo. Govori o ponavljaućoj temi usamljenosti i tjeskobe hotelske sobe nakon što je upravo svirao za tisuće, bolesti koju turneja generira, gdje je u njegovom slučaju jedini način da preživi bio da se "liječi" sam – pilule da se probudi i pilule da zaspe. Kada je povrijeđivao sebe i ljude oko sebe, s egom izvan kontrole. SAM.
Rekao je, da ako imaš 17 i pridružiš se najboljem nogometnom teamu imaš sve ostale igrače, trenere i menadžment da te pripreme na pritisak, novac, putovanja i slavu koja bi mogla uslijediti. Kao DJ, osjećao se da je često u potpunosti sam. Nitko ga nije pripremio na takav život, nitko ga nije upozorio. Nije postojao priručnik. Luciano je također u postu podijelio da slavi jednu godinu trijeznosti od toga incidenta. Ne krivi industriju, vjeruje da na kraju pojedinac treba sam preuzeti odgovornost. Prihvatio je da je imao bolest i kada smo bolesni obično posjetimo doktora, ali u DJ svijetu to je jednostavno nešto o čemu se ne priča.
To da si DJ te ne čini automatski ovisnikom, ali ako imaš taj problem postaje golemi izazov. Kod rehabilitacije se uvijek govori o tome da promijeniš mjesta, ljude i stvari koje okidaju tvoju ovisnost. Ako si DJ to znači da ne bi trebao visiti po klubovima, no ako tvoj život i obitelj financijski ovise o tome, ako imaš hipoteku, školovanje i račune za platiti nije baš da imaš nekog izbora. Moraš se vratiti i pokušati sve to činiti trijezan, što obično rezultira s još više tjeskobe. Sve je ovo vrlo neobičan scenarij pun izazova.
Luciano nije isprva mogao razumjeti zašto bi uopće htio izaći ako ne možeš piti ili biti high, ali naučio je da ima posao za obaviti, sjajan posao, i da svaki nastup ne mora završiti partyjem (barem za njega). Nakon 6 mjeseci trijeznosti također je iznova otkrio da je razlog zbog kojega je izlazio prije bio smijeh, druženje i užitak u glazbi. Sve to može i bez ovog smeća. Kada smeće počne jednostavno pođe kući.
U svojih 40 godina u kojima lutam svijetom ne mogu se sjetiti ni jedne jedine osobe koja je postigla uspjeh da nije platila osobnu cijenu zdravlja, međuljudskih odnosa, razvoda, uništenih obitelji, ovisnosti, depresije ili tjeskobe. Statistike ne lažu i ovo je težak biznis. Godinama smo se smijali i uzdizali hedonizam ovoga svijeta knjigama, magazinima i filmovima kao što je Berlin Callin i All Gone Pete Tong. Trebalo je biti zabavno.
Prije 10 godina, kada smo započeli IMS sve o čemu smo pričali je kako će elektronika prodrijeti u Ameriku i osvojiti svijet. U velikoj mjeri to se sve dogodilo i dalje se događa… ali ljudi nisu trebali umirati u ganjanju sna. Ne dolazim danas ovdje da objavim kako je party završen, već da naglasim da je ovo poziv na buđenje za SVE uključene, da malo pogledaju oko sebe i vide treba li itko pomoć. U posljednjih nekoliko mjeseci IMS i AFEM su iskusili da im pristupa sve više ljudi iz sjene – menadžeri, tour menadžeri, promotori i glazbeni direktori koji sve više osjećaju napor ovog životnog stila i traže savjet.
IMS je, zahvaljujući radu Bena Turnera i Blaise D' Angelo upravo završio prvi Remedy State wellness retreat ovdje na Ibizi, dizajniran specifično za ljude u zabavnoj industriji. Uspjeh retreata pokazuje da ljudi trebaju zacijeljene i da žele biti zacijeljeni.
Ono čemu se nadam i što potičem je da će kroz narednih nekoliko dana IMS-a i nakon njega više ovakvih problema isplivati na površinu i da će DJ-i i oni oko njih osjećati manje srama i više ohrabrenja kako bi mogli reći sve što imaju i tražiti pomoć ako im je teško. Što više dijelimo svoja iskustva i educiramo to više možemo pomoći onima koji trpe u tišini. Šira glazbena zajednica ima organizacije kao što su Music Cares & Help Musicians kojima se možete obratiti u teškom razdoblju.
Pitam – je li vrijeme da se stvori grupa za potporu i zajednica za one u industriji elektroničke glazbe?
U sjećanje na Aviciija – ovo je nešto o čemu treba govoriti. Hvala Vam
PETE TONG